Kad je sredinom osamdesetih dolazio u Crnu Goru tokom ljeta, čim bi se smjestio u hotelsku sobu „Avale“ Hari Varešanović uzimao bi u ruke crveni „Iskrin“ telefon i javljao majci da je dobro stigao. Njegov sledeći poziv sa tog istog telefona uslijedio bi četiri mjeseca kasnije. Toliko se, podsjeća u razgovoru za „Dan“, u neko drugo vrijeme koristio telefon. Danas je bez mobilnog aparata gotovo nemoguće zamisliti život, i iako smo zahvaljujući tehnološkom napretku dobili mogućnost da postanemo bliži jedni drugima, onu iskonsku bliskost smo, izgleda, negdje izgubili ili je u obilju dostupnosti obesmislili.

Forma je odnijela pobjedu nad suštinom, i to je poruka koja danas izvire iz svake Harijeve neotpjevane rečenice. Ali, svako ko bi pomislio da je takav njegov zaključak u isto vrijeme i njegova „živa rana“, grdno bi se prevario. Pomiren sa promjenama koje vrijeme donosi, Hari samo hroničarski konstatuje šta je sve danas drugačije nego prije 35 godina, kada je upravo u Crnoj Gori počinjao da gradi veliku muzičku karijeru.

Pjevač koji je otpjevao na hiljade koncerata, koji je deset večeri zaredom punio Centar „Sava“, koji je sa bendom slovio za jedan od četiri dragulja „sarajevske škole“ (uz „Bijelo dugme, „Plavi orkestar“ i „Crvenu jabuku“), prvog dana Nove 2020. nastupaće na Trgu u Budvi. Za ljubitelje prelijepih pop balada biće to najljepši početak nove kalendarske godine. Na pitanje ima li tremu zbog nastupa pred velikim brojem ljudi iz cijelog regiona koji će biti gosti Budve u vrijeme novogodišnjih praznika, Hari kaže:

– Pred „Mogrenom“ sam pjevao bar 10 puta. Počinjao sam karijeru u Budvi, svirao kao bend na početku karijere kad je bio MOC, ja sam tu „varen i pečen“, na tim skalama sam odrastao. Jedino na Jazu da pjevam, pa da bude više ljudi nego što je bilo na koncertu u Sarajevu, kada me je slušalo 60.000 ljudi.

Da li Vam je teže da pjevate na trgovima i stadionima ili u nekim manjim, intimnijim prostorima?

– U manjim. Toliko su mi ljudi blizu, da na njihov mig osjećam da sam nešto pogriješio, da atmosfera nije napravljena kako treba, da nešto nije idealno.

Smije li umjetnik da bude perfekcionista i koliko je to loše po njega?

– Ja jesam perfekcionista, i vidim da je užasno u apsolutnoj gluvoći i želji za formom suština koju perfekcionizam stvara, koju stvara osjećaj za detalje. Nije to uvijek nagrađeno. Ljudi sada muziku više shvataju kao zabavu, a ne kao jedan romantični dio sebe koji je prefinjen i od Boga. Kažu da je najveći dar, najbliži dodir sa Bogom upravo muzika. Kada je to izgubilo neku svoj čar, romantiku i direktan emotivni odnos između ljudi, a jeste – muzika je sve više zabava.

Kad se to dogodilo, možete li da detektujete?

– Devedesetih godina.

Devedesetih se na ovim prostorima mnogo toga dogodilo...

– Ne vežem za ratove, već za globalni događaj promjene. Muzika je najviše imala svoj smisao sedamdesetih i osamdesetih, a onda su došla neka nova vremena. Devedesete su globalno donijele neke nove trendove kao što su elektronika i moda; nikada prije toga nijesu bili „Guči”, „Prada“ i „Dolče Gabana“, bile su „leviske“, „starke“ i duša. Danas ima ko zna koliko hiljada brendova. Devedesetih je muzika imala svoju snagu, ima je i sada, ali kao da je sve više zabava. Otkako su došla nova vremena, hrana je postala globlani medijski hit. Prije toga je to bio TV, direktni prenos rata preko CNN-a... Sve su to faze, faze donošenja nekih novih trendova na globalnom nivou. U tom pomjeranju i muzika je gubila na svom značaju, na emociji, jer je sve postalo široko, globalno, formalno, izgledno, nesuštinski...

Kako onda „Hari Mata Hari“opstaje? Nijeste „otišli“ u autotjun, nijeste podlegli trendovima...

–Nijesu ni „Bitlsi“, ni „Kvin“...

Da li to znači da publika i dalje traži dušu i romantiku?

– Publika, između ostalog, i u Luvr voli da ode da vidi Mikelanđelove i Leonardove slike, ali ništa specijalno, draži im je telefon Samsung 10 plus. Stvari se mijenjaju... Prirodno je da nešto što dugo traje lagano poprima muzejski oblik, i to mi je normalno.

Osjećate li se kao eksponat?

–Da, za neke ljude koji to još vole, a i za one koji nikada nijesu voljeli. Svi oni kažu: „Aha, znamo za to! Znamo za Van Goga, on je bio neki ludak što je sebi odsjekao uho...“ Ali dobro, estetika je najveća sloboda i stvar svakog pojedinca.

Da li ste uvijek pratili ličnu estetiku ili ste se ipak trudili da negdje „namirišete“ estetiku koju publika voli, pa da to i ponudite?

– Kad sam bio mlađi, malo sam razmišljao šta bih mogao, kad sam bio željan da prođem kroz vrata slave. Kad sam bio mlađi, imao sam možda čak i to poštovanje udvaranja, ali kada sam prošao vrata slave i ušao u muzejske eksponate počeo sam doživljavati samopoštovanje koje je došlo poslije 15 albuma, uspjeha... A to je prva od grešaka, kad uđeš u samoljublje. Ali to je prirodan slijed stvari kod normalnih ljudi.

Bili ste jako mladi kad ste postali velika zvijezda. Koja je to najveća ludost koju ste napravili kao klinac?

– U muzici nijednu. Ja sam relativno star „poludio“, budalaštine sam pravio poslednjih godina privatno, a dok sam bio mlađi bio sam uzoran i fin. Poslovno je najgore što nemam puno želje za promjenama u smjeru da budem ono što nijesam.

Zašto biste se trudili da budete ono što nijeste?

– Pa ne znam... Nekad mi se kod nekoga sviđa kad vidim dobar oblik promjene, kao dobar oblik haljine. Onda sebi kažem: „Mogao bi i ti to”, i probam, ali mi nikako ne leži; imam osjećaj da sebe ne vidim tako.

Da li ste spremili set-listu za Budvu?

– Imam pedesetak hitova koje „vrtim u krug”, ali kad to kažem neću da omalovažim te pjesme, nego ne mogu da ne pjevam „Strah me da te volim” ili „Lejlu“ jer se masa skupi i traži da to čuje. Ne pjevam svaki dan pred tim auditorijumom. Ponekad mijenjamo aranžmane, neke redoslede, zaplete, rasplete, kulminacije, igramo se sa tim... Ponekad čak improvizujemo, što je najljepše. Kod nas to nije na scenarijskom nivou, nego hajde kreni svirati, ljudi slušaju hitove, slušaju i gledaju pjevače koje vole. Malo ljudi pravi spektakle, kabaree u kojima se zna sve, od prve do poslednje tačke po scenariju. Nažalost, moje kolege koje ne raspolažu prevelikim talentom u improvizaciji naginju ka genijalnom scenariju, jer što genijalnije napravim scenario manje ću pogriješiti u onome što manje znam u osnovi. Zabavlja te neko ko te fascinira kako pjeva, kako pleše ili kako mu dobro stoji kratka suknja... Sve je to, nažalost, zabava.

Koja je to magija sa Vama i Vašim kolegama iz Bosne koju nepogrešivo čujemo kad „pustite glas“?

– To je bivša magija, ali ista magija koja je zasnovana na Jugoslaviji, na Josipu Brozu Titu, na pozitivnim vrijednostima koje su stvarane u međunacionalnim sredinama koje su namjerno forsirane da se ne bi raspoznavao Mujo od Sulje, Dragan od Ante, Ante od Živorada... To je bilo idealno postići u sredini u kojoj su u istom soliteru živjeli ljudi koji su različiti, i to je bio projekat. Nije to nikakva teorija zavjere. Mogu se ja hvaliti da je najmirisnija muzička bašta na svijetu Sarajevo, kao da nikada niko nije čuo za Liverpul. Sada fali neki Josip Broz Tito da kaže: „Idemo dalje“. Uvijek ide od vrha; uvijek ide od Medičija, a ne od Mikelanđela. Ako mislite da je Mikelanđelov talenat stvorio humanizam i renesansu, grdno se varate. Humanizam i renesansu je stvorio Mediči; veoma je bitan spoj velikaša i genijalaca. Genijalac bez mecene je ništa. I obrnuto.

Od formiranja „sarajevske škole” do danas svi pjevači koji su iz Bosne došli u Beograd napravili su velike karijere. Kako to objašnjavate?

– Ne slažem se sa tim, oni su prije dolaska u Beograd napravili velike karijere u doba normalne zemlje Jugoslavije. Poslije nas su karijere napravili samo Džiboni i Željko Joksimović.

Žirirali ste u „Pinkovim zvjezdicama“. Gledate li „Zvijezde Granda“?

– Ponekad, jer ima dobrih pjevača, ali češće gledam „Nikad nije kasno“. Genijalno mi je kad vidim pjevača koji pjeva bolje od svih zvijezda, ali ga je sticaj okolnosti odveo na drugu stranu pa nije postao zvijezda. To je baš neka romantična priča u kojoj možeš da vidiš mnogo toga. U drugim takmičenjima niko nikada nije postao velika zvijezda kao Zdravko Čolić.

Čekajte, pa Vi ste baš izdvojili najvećeg među vama! Nikad niko sa ovih prostora nije uspio da napuni šest „Arena“.

– Punio je i Marakanu, što ne bi šest „Arena“? Zdravko Čolić je moj generacijski idol, iako sam deset godina mlađi od njega; odrastao sam uz njegove pjesme i sve što on pravi se ne provjerava kod notara. On ima otvoreno kod publike, može da glavu skakat’ s padobranom, to će biti opravdano. Jednostavno, to je tako dobro, tako živo, to je mjera jednog vremena kao Ljubiša Samardžić, kao Bata Živojinović, kao nešto najljepše što nam se desilo.

Vi ste ostali bend koji traje, a mnogo je mladih muzičara koji su zablistali i nestali. Zašto danas ljudi kratko traju?

– Zbog televizije. Danas je doba forma medija, onih četiri decibela više kad krenu reklame, onih 30 sekundi prije svake pjesme... I ranije je toga bilo, ali je djelovalo nekako drugačije, spontanije.

Ljude koji vole vaše pjesme interesuje kad mogu da očekuju novi album?

– Ja bih se više okrenuo starim pjesmama, jer bolje dobra stara nego loša nova.

Snežana Moldovan

---

U mojoj duši je oduvijek vrila narodna muzika
Snimali ste sa narodnjacima, od Hanke Paldum, preko Harisa Džinovića, do Dragane Mirković. Da li je to bio prirodni slijed stvari?

– To je bila nadoknada. Moj dedo je bio sevdalija i otud je kod mene u duši oduvijek vrila narodna muzika, pa makar to bilo u obliku par sevdalinki na bilo kom trgu ili u bilo kojoj dvorani. Volim da makar dvije-tri zapjevam.



”Muzika je najviše imala svoj smisao sedamdesetih i osamdesetih, a onda su došla neka nova vremena. Devedesete su globalno donijele neke nove trendove kao što su elektronika i moda; nikada prije toga nijesu bili „Guči”, „Prada“ i „Dolče Gabana“, bile su „leviske“, „starke“ i duša